Kuc Kuc
O FILMU
Eli Roth, redatelj
Oduvijek me fascinirao poriv napuštanja sigurnosti i izazov istraživanja svijeta, kao i nevjerojatne opasnosti koje to nosi. Moji prvi filmovi Cabin Fever, Hostel i The Green Inferno svi slijede događaje u životima inteligentnih studenata, pripadnika srednjeg sloja, koji žive zaštićene živote u sigurnosti, a koji odlaze u razne kutove svijeta u potrazi za životnim iskustvima te na kraju požele da nikad nisu ni otišli od kuće. Nakon snimanja u zabačenom selu u peruanskom predjelu Amazone, radilo se o filmu The Green Inferno, shvatio sam da ne mogu otići puno dalje. To me nagnalo da se upitam što se događa kad vas nevolja snađe kod kuće. Što ako iskušenje pokuca na vrata i jednom kad ih otvorite i pustite ga u svoj sigurni kutak, u kojem mislite da imate potpunu kontrolu, na taj način otvorite i Pandorinu kutiju? Što kad vanjska sila preuzme kontrolu nad vašim utočištem i kad se sve krene raspadati? Odgovor sam našao u filmu Death Game, neobjavljenom dragulju iz 1977. u kojem glavnu ulogu glumi moja prijateljica, danas producentica,Colleen Camp. Colleen mi je spomenula film u kojem je glumila kad je imala dvadeset i jednu godinu, ali koji nikad nije došao u kina zbog stečaja kompanije. To je doista izgubljeni klasik sedamdesetih i osjetio sam da je osnovna premisa filma danas aktualnija no ikad. Dvije djevojke usred noći dolaze u dom oženjenog muškarca i odbijaju otići. Ljudski je željeti ono što nam nedostaje, a kako sam i sam u ranim četrdesetima više no ikad osjećam jaz između sebe i mladih (tzv. iPhone generacije). Djevojke su danas naglašene seksualnosti do te mjere da je teško raspoznati imaju li 14 ili 24 gledate li samo slike koje objavljuju na društvenim mrežama. U svijetu u kojem više ništa ne šokira i sve je već viđeno cijela generacija vapi za pozornošću i želi dobiti čim više „lajkova“, a nekome mojih godina Instagram, Vine i Twitter ne znače ništa, a čak i Facebook vam ne znači previše ako ste uspješan obiteljski čovjek. To ne znači da ljudi mojih godina nisu znatiželjni i da ih ne zanimaju nove generacije. Često me vršnjaci pitaju kako je to sve danas i jesu li dvadesetogodišnjakinje luđe danas nego kad smo mi imali dvadeset. Društvene mreže promijenile su granice prihvatljivog i stopa razvoda od 50% u Americi stvorila je brojne mlade djevojke u potrazi za očinskom figurom koje aktivno zavode starije muškarce koristeći twitter i tumblr.
Što kada ste sretno oženjeni otac i samo na jednu noć napustite tu sigurnost i život koji ste gradili godinama samo da biste iskusili seks s osobom nove generacije koju ništa ne šokira? Ovim sam filmom želio pokazati koliko je krhak život koji vodimo. Što ako ste sve radili kako treba, išli u dobre škole, ulazili u veze s kvalitetnim osobama sve dok niste sreli onu pravu te ste se odmah smirili i izgradili stabilan život, a opet osjećate da ste nešto propustili. Što ako poželite izazvati sudbinu samo na jednu noć misleći da ćete se izvući? Želio sam da gledatelji suosjećaju s Evanom, glavnim likom, i da potajno smatraju da bi učinili isto. Evan pokušava učiniti ono ispravno, ali ne uspijeva se oduprijeti tim djevojkama. Misli da kontrolira situaciju i to je njegova greška. Ljudi u četrdesetima nemaju pojma kakva šteta može nastati zahvaljujući društvenim mrežama i ne razmišljaju na taj način, a tinejdžeri su odrasli s prijetnjom da im netko na taj način uništi život. Klinci se danas u tome snalaze, ali Evan o tome nema pojma. U filmu je bitna i umjetnost. Moja majka je umjetnica i odrastao sam u kući punoj slika i imao sam sreće da vidim njena djela u galerijama u gradovima kao što su New York, Boston i Chicago. Vidio sam iz prve ruke koliko je teško stvarati i koliko je zahtjevno platno popuniti maštom i dušom. Majka je najviše utjecala na mene kao redatelja i umjetnika, a opet, umjetnost u samoj srži može biti koncept koji uopće ne postoji. Dokazati postojanje umjetnosti je poput dokazivanja postojanja Boga. Dokazi su posvuda, ali umjetnost je samo ono za što netko kaže da to jest. Nekome je skulptura remekdjelo, dok je drugome ista ta skulptura najobičniji komad gipsa.
Svjestan sam reputacije koja me prati zbog scena sakaćenja i nasilja u mojim filmovima, a ovdje sam želio zamijeniti čovjeka skulpturom. Nalazim uništavanje umjetnosti bolnijim, jer je ideja da je sve što stvorimo nekome bezvrijedno stvarna i strašna. Sve nama sveto u umjetničkom djelu, strancu može ne značiti apsolutno ništa i uništit će to jednim potezom bez trunke razmišljanja. Ovdje je umjetnost metafora Evanova života, odnosa s obitelji, života koji je gradio i jednom kad u život pusti moćnu silu on time riskira sve.
Želio sam da Kuc kuc bude film koji će izdržati test vremena, baš kao Death Game. Želio sam stvoriti nešto snažno, provokativno, a zabavno i želim da gledatelji suosjećaju i s tim djevojkama, jer i one su žrtve nečije igre. Želim vidjeti Fatalnu privlačnost u vrijeme društvenih mreža kada ono što radite u vlastita četiri zida odjednom postaje poznato cijelom svijetu.
