Čovjek koji je spoznao beskonačnost

SAŽETAK DOGAĐAJA

Kolonijalna Indija, 1913. godine. Srinavasa Ramanujan (Dev Patel) je 25-godišnji zaposlenik u brodarskoj kompaniji i genij koji je napustio fakultet zbog svojeg opsesivnog učenja matematike. Ramanujan je odlučan u svojoj namjeri nastaviti sa svojom strašću unatoč izopćenosti i ismijavanju svojih vršnjaka  pa se obrati u pismu G.H. Hardyju (Jeremy Irons), poznatom britanskom profesoru matematike na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Hardy prepoznaje originalnost i briljantnost Ramanujanovog sirovog talenta i unatoč skeptičnosti svojih kolega odluči dovesti Ramanujana na Cambridge kako bi se istražile njegove teorije. Ramanujan napušta svoju kulturu, zajednicu i ženu Janaki (Devika Bhise) kako bi otputovao u Englesku. Uz mentorstvo sofisticiranog i ekscentričnog G.H. Hardyja, Ramanujanov rad će revolucionirati matematiku i promijeniti kako znanstvenici doživljavaju svijet. Hardy se neumorno bori kako bi Ramanujan dobio priznanje i poštovanje koje zaslužuje, ali u stvarnosti je indijski matematičar izopćenik u tradicionalnoj kulturi Cambridgea, kao što je bio i među svojim vršnjacima u Indiji. Tijekom pet godina Ramanujan će se morati boriti protiv neprijateljstva drugih i protiv svoje bolesti kako bi dokazao svoje teoreme i kako bi njegov rad napokon vidjeli i priznali ostali matematičari koji nisu spremni na njegove nekonvencionalne metode. Čovjek koji je spoznao beskonačnost je nevjerojatna istinska priča o jedinstvenom geniju čije teorije su ga proslavile i koji se neumorno borio kako bi pokazao svijetu genijalnost svog uma.

O POVIJESNIM LIČNOSTIMA
SRINIVASA RAMANUJAN

Srinivasa Ramanujan (22. prosinca 1987. – 26. travnja 1920.), član Kraljevskog društva, bio je indijski matematičar koji je, gotovo bez ikakvog formalnog obrazovanja, uvelike doprinio matematičkoj analizi, teoriji brojeva, teoriji nizova i verižnih razlomaka. Dok je živio u Indiji nije imao pristup široj matematičkoj zajednici – koja je tad bila usredotočena u Europi – i razvijao je svoje matematičke teorije u izolaciji. Uslijed toga, ponovno je otkrio poznate teoreme, kao i završio nove radove. Engleski matematičar G.H.Hardy izjavio je da je Ramanujan bio prirodni genij poput Leonharda Eulera i Carla Friedricha Gaussa.
Ramanujan se rodio u obitelji tamilskih brahmina u Erodeu i prvi put se susreo s matematikom kad mu je bilo deset godina. Već s 12 godina je savladao udžbenik napredne trigonometrije  S.L. Loneyja, a u školi je dobio mnoge nagrade za svoje znanje matematike. Sam se učio iz knjiga matematičara poput Georgea Shoobridgea Carra i osvojio stipendiju za studij u Kumbakonamu, koju je zatim izgubio jer nije položio ispite za kolegije koji se nisu odnosili na matematiku. Nastavio je studij na drugom fakultetu i počeo raditi za lučku kapetaniju u Madrasu kako bi se uzdržavao. Tijekom 1912. i 1913. slao je svoje teoreme akademicima iz Cambridgea i njegov talent je nakon prepoznao G.H. Hardy koji ga je pozvao da ga posjeti i radi s njim na Trinity Collegeu u Cambrdigeu. Ramanujan će na kraju postati član Kraljevskog društva i Trinity Collegea.
Preminuo je 1920. od bolesti, neishranjenosti i, moguće je, bolesti jetre, u svojoj 32. godini. Da je dulje živio, tko zna što bi sve otkrio i kako bi to utjecalo na naš svijet. Ovako je iza sebe ostavio gotovo 3900 svojih rezultata i gotovo svi su dosad dokazani točnima. Njegov rad tijekom posljednje godina života (gotovo 100 stranica) uspjeli su spasiti od spaljivanja u 1960-tima, a uključuje njegove najvažnije radove koje danas proučavaju fizičari i matematičari za vlastita istraživanja teorije struna, crnih rupa i kvantne gravitacije.

G.H. HARDY

Godfrey Harold (G.H.) Hardy (7. veljače 1877. – 1. prosinca 1947.), član Kraljevskog društva, je engleski matematičar poznat po svojim uspjesima u teoriji brojeva i matematičkoj analizi. Hardy je od 1913. bio mentor indijskog matematičara Srinivase Ramanujana, čiji genij je gotovo odmah prepoznao. Postali su uski suradnici, a kad su tijekom jednog intervjua pitali Hardyja koji je bio njegov najveći doprinos matematici, odgovorio je da je to bilo njegovo otkriće Ramanujana.
Hardy je također pokazivao svoj matematički dar od ranog djetinjstva i također osvojio stipendiju za svoj matematički rad, za Winchester College, a 1896. godine je počeo studirati na Trinity Collegeu. Od 1906. godine je postao predavač na Cambridgeu, a 1919. je napustio Cambridge kako bi predavao na Oxfordu. Hardy je poznat po tome što je reformirao britansku matematiku. Od 1911. je surađivao s Johnom Edensorom Littlewoodom na matematičkoj analizi i analitičkoj teoriji brojeva, što je rezultiralo najuspješnijom i poznatom suradnjom u povijesti matematike.

O SNIMANJU FILMA

Čovjek koji je spoznao beskonačnost je istinita priča o životnom putovanju matematičkog genija Srinivase Ramanujana, ispričana kroz oči engleskog matematičara G.H. Hardyja. Putovanje Ramanujanove priče na stranice knjige i na ekran započelo je pismima. 1913. godine Ramanujan, siromašni računovođa iz južne Indije, napisao je pismo G.H. Hardyju, znanstveniku s Trinity Collegea, Cambridgea, u nadi da će Hardy odgovoriti na neke od teorema i formula koje je sam razvio. Sedamdeset i pet godina kasnije pisac Robert Kanigel je u pismu svojoj urednici napisao kako je shvatio da biografija o Ramanujanu  zapravo mora sadržavati i Ramanujanovu i Hardyjevu priču.
„Čovjek koji je spoznao beskonačnost  nije samo priča o matematici, već o snažnoj povezanosti dvoje muškaraca i kako im je promijenila život,“ rekao je Kanigel. „Svatko tko je ikad imao intenzivno prijateljstvo može se s time poistovjetiti.“
Nekih pet ili šest godina nakon što je Kanigelova knjiga objavljena, na nju su nabasali scenarist i redatelj Matthew Brown i izvršna producentica Tristine Ksyler. Browna je zaintrigirala priča i obratio se Kanigelu u nadi da će biti zainteresiran za filmsku adaptaciju. Njihov sastanak doveo je do prijateljstva koje traje i dan danas.
Pristupili su producentima Sofiji Sondervan, Edwardu R. Pressmanu, Jin Youngu i Joeu Thomasu kojima se svidjela koherentna priča i inteligentni način na koji je Brown odlučio prenijeti roman na filmske ekrane. Joe Thomas je pomogao osigurati financije kod svojih partnera iz Xeitgeist Entertainment, nakon čega je Browmu preostala teška odluka – pronaći svoja dva glavna glumca.
Znao je da mu je za ulogu Ramanujana potreban uspješan indijski glumac kojeg prepoznaje svjetska publika i odmah mu je pao na pamet Dev Patel, poznat po nastupima u hitovima Slumdog Millionaire I The Exotic Marigold Hotel.
„Kako bi oživjeli Ramanujana, tražili smo nekog s kim se gledatelji mogu poistovjetiti i suosjećati,“ izjavio je Brown. „Kad sam upoznao Deva Patela, odmah sam znao da će se njegova prirodna karizma, empatija i nevjerojatni instinkti isticati na ekranu.“
Patel je izjavio: „Želio sam uzeti ovu ulogu jer je rijetko da glumac koji izgleda kao ja dobije priliku glumiti tako kompleksnog lika. Osim toga, znao sam da će film privući velike umjetnike s kojima ću onda imati čast surađivati. Kad se film ne oslanja na CGI ili specijalne efekte, u prvom planu je izvedba glumaca i pomislio sam kako će priča o dvije osobe s drastično različitim idealima biti izvanredno putovanje, a takvo je i ispalo.
Moj lik je izvučen iz svojeg okruženja u Indiji i doveden u daleki Cambridge, Trinity College, jednu od najvećih institucija u Engleskoj, gdje će surađivati s velikim matematičarom G.H. Hardyjem kojeg je glumio Jeremy Irons. Ramanujan je vrlo religiozan i smatrao je da je matematika nalik slikanju bez boja; vjerovao je da je svaka jednadžba Božji izričaj. Hardy je, s druge strane, bio ateist i vjerovao u dokazivanje teorema i to je ono u što je pokušao uvjeriti Ramanujana.
Suradnja s Jeremyjem Ironsom je želja svakog mladog glumca i on je bio sve što sam očekivao pa i više. Ima odličan smisao za humor i vrlo je velikodušan. Odnos učitelja/učenika nam je došao vrlo prirodno i Jeremy je stvorio atmosferu u kojoj sam se usudio riskirati i imao samopouzdanja. Vrlo je obazriv i to se može primijetiti u njegovom načinu glume. Vrlo pazi na nijanse – na setu je sve trebalo biti u skladu sa scenarijem. Ako je vani bila zima, u sceni se moraju vidjeti rukavice i kišobran, a ako smo puno rješavali matematiku, onda je ploča trebala biti prljava. To nam je omogućilo da se uistinu uživimo u ugođaj, kao da smo se vratili u vremenu. Bilo je to nevjerojatno iskustvo.
Trinity College mi je oduzeo dah. Bio je pravi pothvat dobiti dopuštenje za snimanje tamo, stvarno smo imali sreće. Ja sam pohađao školu koja je sušta suprotnost Trinity Collegea, tako da sam se odmah mogao uživjeti u to kako se osjećao Ramanujan kad smo tamo snimali.
Instinktivno sam pristupio liku Ramanujana. Pročitao sam ulomke iz biografije, a iako nije bilo njegovih snimaka, imali smo par fotografija. Fizički se dosta razlikovao od mene – bio je krupan – i vrlo anksiozan i nervozan. Naravno, pristupio sam mu s osjećajem „ribe izvan vode“ (u Trinityju), ali kako bi postigli dramatičnije ozračje imao sam više slobode. Znao sam otkud dolazi i iz kakvih okolnosti, ali zapravo sam trebao pratiti putovanje opisano u scenariju i u potpunosti sam se posvetio tome. Sve je odlično opisano i lako sam mogao razumjeti gdje počinje njegov put i gdje je završio.“
Brown i Pressman, koji je prethodno uspješno surađivao s glumcem na Reversal of Fortune, su od početka navijali za Jeremyja Ironsa za ulogu G.H. Hardyja.
„Ono što me privuklo Čovjeku koji je spoznao beskonačnost je bilo to što ništa ne znam o priči ni o samom matematičaru, a i sama matematika me vrlo fascinirala,“ rekao je Irons. „Također me zaintrigiralo to što bih glumio vrlo zatvorenog i visoko obrazovanog Engleza koji iz profesionalnih razloga povuče neobrazovanog indijskog matematičara iz života punog boja, topline i osjećaja u hladnu zemlju na rubu rata. Makar usko surađuju, Hardy nije povezan sa svojim emocijama, pa ne zna kako pristupiti Ramanujan koji je sasvim drugačiji od njega. Bilo je zanimljivo to istraživati i vidjeti kako će Hardy polako uspostaviti duboko prijateljstvo s Ramanujanom kroz zajedničku strast prema matematici.“
Irons se prisjetio prvog susreta s Brownom: „Saznao sam da je imao projekt već godinama i da ga strastveno želi snimiti. Kad imate relativno neiskusnog redatelja, mogu se dogoditi dvije stvari: ili će biti pun gluposti i ponašat će se kao da zna što radi kad je jasno da ne zna ili će biti iskren i priznati da ne zna što radi, ali da voli priču i da zna da ju može dobro prenijeti na ekranu. Matt je bio jedan od takvih i vrlo je skroman. Svidjela mi se njegova strast, otvorenost i spremnost poslušati druge. Kad smo snimali točno je znao što želi i kakav ritam želi, znao je dati dobre upute. Ako ste dobro radili, pustio bi vas na miru i eventualno uskočio s ponekom sugestijom koja bi vam pomogla ili vas usmjerila.“
O svojem liku glumac je izjavio: „Kad god glumim, nije važno je li lik fikcionalan ili se radi o stvarnoj osobi, osim ako ne postoji u svijesti gledatelja. Kad sam glumio stvarne osobe, uvijek sam se trudio u prvih par minuta natjerati publiku da zaboravi na to kako je izgledala stvarna osoba i da počnu razmišljati da sam ja ta osoba. Kad glumite stvarnu osobu, pogledat ćete što više njegovih fotografija i pokušati procijeniti kakva je osoba, makar često ne možete puno zaključiti iz fotografija. Hardy je napisao odličnu knjižicu u kojoj je vidljiva njegova strast prema matematici. Iz nje sam shvatio da je nešto što je meni apsolutno nezanimljivo nekome drugome izvor strasti, divljenja, misterija i umjetnosti.
Hardyjevo pisanje mi je pomoglo uživjeti se u lik. Njegova predavanja su također sačuvana i saznao sam da je objašnjavao tematiku na vrlo pristupačan način, čak ju je i meni uspio malo približiti.
Mislim da je našoj generaciji teško shvatiti odnos između Ramanujana i Hardyja. Usko su surađivali dok se Ramanujan nije razbolio, a kad se vratio u Indiju Hardy je shvatio koliko je Ramanujan postao veliki dio njegovog života. Ne volim generalizirati jer mislim da emocije i privrženost znače različite stvari različitim osobama u različito vrijeme. Kad je Hardy rekao da je njegova suradnja s Ramanujanom bila jedino romantično iskustvo njegovog života, mislim da ga nisu dobro shvatili. Mi doživljavamo romansu kao ljubav, ali ne mislim da je isto značila Hardyju, već onaj trenutak kad je život življi, kad su boje živahnije i sve je ljepše. U svakom slučaju, sam je rekao da je kad je surađivao s Ramanujan bio najsretniji i da se najviše ponosi svojim radom iz tog vremena.“
Brown je surađivao s odličnom filmskom ekipom, a njegov direktor fotografije bio je Larry Smith: „Kad snimate povijesni film, suočavate se s posebnim izazovom, a ja obožavam izazove. Sve smo snimali na lokaciji, a tamo nemate kontrolu nad vremenom i osvjetljenjem. Ali upravo to me i privlači. Trinity College je predivna lokacija, a već sam snimao u Indiji pa sam znao da ćemo  imati vrlo zasićene boje i oštro svjetlo. Na primjer, snimali smo u hinduističkom hramu gdje je interijer bio mračan i tajanstven, tako da sam mogao u njega unijeti izvana svjetlo koje ga je oživjelo.“
Dizajnerica produkcije je bila Luciana Arrighi: „Bilo je zanimljivo snimati u Trinityju jer smo prvo mislili kako nam neće dozvoliti da snimamo, a onda su se pokazali kao vrlo gostoljubivi i zanimala ih je priča. Imali smo tri dana da snimamo sve dvorišta, knjižnice, kapelice, sve što je bilo lijepo i zanimljivo.
Najveći izazov je bio dizajn Hardyjevih soba jer smo morali opisati njegov karakter pomoću namještaja i uređenja interijera. Nitko nije mogao vjerovati da ću uspjeti pretvoriti veličanstvenu sobu u elizabetanskoj kući u mračnu radnu sobu osobe koja je posvetila svoj cijeli život matematici. Maknuli smo slike i zavjese, izbacili smo sve što je bilo lijepo. Zatim smo unijeli pohabane kožne fotelje, ploču za pisanje i sve što je Hardy možda koristio kad je pokušavao dokazati svoje teorije. Jeremy je također uvelike doprinio uređenju. Predložio je da dodamo još sportskih pehara jer je Hardy volio kriket i sam osvojio neke trofeje. I složio se da u sobi ne bi bilo obiteljskih fotografija jer je Hardy bio siroče.
U Indiji smo pronašli predivne kuće brahmina, a posjetili smo Chennai gdje je Ramanujan studirao i Kumbakonam gdje je živio. Vidjeli smo predivne pejzaže, prirodu, ljude , odlične statiste. Imali smo sreću.
Ramanujan je bio brahmin i veliki vjernik koji je dobivao nadahnuće od božice Namagiri. Morali smo naći hram gdje se molio i hram na čijem podu je napisao sve svoje jednadžbe. Bilo je uzbudljivo tražiti pravo svetište jer smo shvatili da hramovi nisu samo mjesta gdje se ljudi mole, već i gdje žive. Netko se stalno nalazio u hramu – razgovarali su s guruom o svojim problemima, prodavali stvari, vidjeli smo i predivne ceremonije sa zvoncima i mirisnim štapićima. Jedan od hramova je bio čaroban – nalazio se na jezeru i imao predivne boje, isprane plave i sive.
Još jedan izazov je bilo to što je Matt htio da matematiku – figure i jednadžbe – pretvorimo u nešto vizualno, nije htio da to budu samo neke suhe brojke, dosadni starci i pisanje po ploči.“
Ann Maskrey je postala kostimografkinja filma: „Nisam bila upoznata s pričom, ali mi je bila fascinantna. Morala sam puno istraživati kako bih dobro osmislila odjeću za dio priče u Engleskoj i Indiji. Cambridge je bio elitističko i ukočeno mjesto, ne samo po izgledu – u filmu imamo i likove koji su vrlo specifični. Hardy je imao neke ekscentričnosti koje sam pokušala izraziti u njegovoj garderobi. Ramanujanova odjeća je bila zanimljiva zbog promjene kroz koju prođe. U filmu ga prvo vidimo kao siromašnog dječaka iz južne Indije, a koji se polako sve više počinje zapadnjački oblačiti kad dođe u elitno društvo iz Cambridgea gdje nitko ne razumije njegovu religiju ili mjesto otkud dolazi. Bio je vrlo nezgrapan i to smo prenijeli u njegovoj odjeći. Nije znao kako se sam brinuti za sebe, nije znao kako vezati kravatu i mrzio je nositi zapadnjačke cipele. Uz sve to, još smo morali paziti da Dev ne izgleda smiješno kad nosi kombinaciju zapadnjačke i indijske odjeće. Polako se navikne na engleski način života, a zatim se vrati u Indiju i opet se mora privikavati na svoju rodnu zemlju.
Nikad prije nisam morala rekreirati Indiju s početka dvadesetog stoljeća, a fotografije iz tog doba su vrlo rijetke, pa je to bio pravi izazov. Morala sam se upoznati sa svime o tom vremenu i dijelu Indije. Na primjer, žene tamo vežu svoje sarije na sasvim drugačiji način i koriste 9 jarda, a ne uobičajenih šest. Boje su također vrlo važne.
Osim što sam se morala pridržavati pravila odijevanja iz Indije, morala sam naglasiti i karakteristike likova u njihovoj odjeći. Na primjer, Ramanujanova majka je bila vrlo snažna osoba koja je imala veliki utjecaj na mladog matematičara i to sam htjela prenijeti preko boja njezine odjeće. S druge strane, njegova žena Janaki je trebala izgledati blaže i nježnije, pa sam za nju pronašla predivan sari u breskvinim nijansama.“
Patel je za Arrighi i Maskrey rekao: „Luciana i Ann su neopjevani heroji našeg filma. Lucianini dizajni i Annina odjeća su nam pomogli uživjeti se u događaje i doba koje opisujemo. Odjeća nam je govorila kako se držati – recimo, Ramanujan u Indiji nosi dhoti hlače, a zatim u Engelskoj mora oblačiti trodijelno odijelo sa štirkanim ovratnikom, kravatom i manžetama. Odmah kad sam ga obukao sam se osjećao čudno, tako da sam uspio prenijeti kako se nelagodno osjećao dok je nosio odijela.
Što se tiče dizajna, Luciana je uspjela stvoriti posebnu atmosferu na setu sa stvarima s kojima smo mogli baratati, poput ploča po kojima smo pisali. Mogli smo koristiti set bez straha i sve što se na njemu nalazilo. Na kraju snimanja na dar sam dobio nalivpero koji sam koristio i koje mi je pomoglo na setu – nešto u tom zvuku i osjećaju pisanja po papiru kao da je odgovaralo mom liku i pomoglo prenijeti njegovu grozničavost.
Nikad prije nisam radio u južnoj Indiji, ali uvijek sam volio ići u Indiju i snimati tamo. Energija filmskih ekipa je nevjerojatna – na setu je apsolutni kaos, ali usred toga vidite nasmijana lica, kao da su svi zadovoljni jer rade na filmu. Ta energija je bila kaotična, ali i veličanstvena i hranila me. Jug Indije je predivan. Snimali smo na prelijepim lokacijama u Chennaiu, a posjetili smo i Pondicherry, spektakularnu francusku koloniju u Indiji. Snimali smo i u hramovima, a svi članovi filmske ekipe su morali skinuti cipele prije nego što uđu i ponašati se s poštovanjem. Hramovi su bili ključni za Ramanujanov karakter; sjedio bi u hramu i pisao po podu s kredom, kao u transu ili meditaciji. Tamo je napisao svoje najbolje radove. Kad je otišao u Englesku, njegova žena bi otišla u hram kako bi mu se osjećala bliže i kako bi vidjela njegov rad. U filmu imamo i predivnu scenu kad se ponovno sretnu nakon dugo vremena.“
Jeremy Irons je rekao o kostimografkinji i dizajnerima produkcije: „Kad se radi o odjeći koju lik nosi, to je uvijek suradnja između dizajnera i glumca. Glumac se mora osjećati kao da mu odjeća pomaže da se uživi u svoj lik. Hardy je bio osoba kojoj uopće nije bilo stalo kako izgleda. Navodno bi pokrio sva ogledala u hotelu gdje bi spavao. Bio je vrlo stidljiv i poznati ekscentrik  jer je uvijek radio ono što je želio i nije razmišljao o tome kako djeluje na druge ljude ili kako izgleda. Ann i ja smo razgovarali o tome kako bi vjerojatno nosio praktična odijela, napravljena od izdržljive i tople kvalitetne tkanine. U to vrijeme, profesor na Cambridgeu je uvijek morao nositi odijelo dok je radio.
Mnogo različitih elemenata utječu na lik koji glumite, a privatni prostor poput radne sobe je vrlo važan jer vam puno govori o tome kakav je vlasnik. Luciana je odlično shvaćala likove i to prenijela u dizajn seta. Time je bio stvoren još jedan sloj stvarnosti koji mi je pomogao, ali i gledateljima, uživjeti se u lik.“
Nova glumica Devika Bhise bila je izabrana za ulogu Janaki, žene Ramanujana: „Puno sam istraživala o Tamil Brahmin Iyengar kulturi i imala sam priliku, srećom, razgovarati s Robertom Kanigelom koji je upoznao Janaki pri kraju njezinog života. Ispričao mi je o njezinom životu poslije smrti Ramanujana i kako je pomagala siročadi i podržavala obrazovanje djece, pa mi se čini da je bila vrlo dobra duša. Matt i ja smo puno razgovarali o tome kako prenijeti njezinu inteligenciju jer je zapravo bila nepismena. Makar nije razumjela matematiku, promatrala je Ramanujana dok je pisao po podovima hramova i instinktivno razumjela njegovu strast i podržala ga u odluci da otputuje u Englesku.
Imali smo sreću što smo snimali na predivnim autentičnim lokacijama. Janaki je bila vrlo religiozna i provodila puno vremena u hramovima. Snimali smo u jednom predivnom hramu blizu Chennaija koji je odisao nevjerojatnom energijom, kao i u brahminskom selcu koje je ostalo uščuvano i gotovo nepromijenjeno. Kao da smo se vratili kroz vrijeme. Moj lik nosi tradicionalni sari od devet jarda koji mi je često padao jer ga je bilo teško namjestiti. Jedan od statista u selu, starica koja nije govorila engleski niti hindi, već samo puno gestikulirala, bi mi namjestila sari. Morala sam puno naučiti o kulturi tog vremena dok sam glumila Janaki i ne bih uspjela bez pomoći mještana.“
Velika pomoć kod snimanja filma je bio izvršni producent Swati Bhise koji je pazio na autentičnost indijskih tradicija tog vremena: „Indijom su tada vladali Britanci, ali Ramanujan bi nosio tradicionalnu odjeću brahmina iz sekte Tamil Iyengar jer bi bilo protiv njegove religije nositi zapadnjačku odjeću ili putovati preko mora. Žene su tada nosile sarije od svile u jarkim crvenim, žutim ili tamnozelenim bojama koji su predstavljale život i ljubav. U tom dijelu Indije sariji su bili napravljeni od devet jarda tkanine i provlačili su se kroz noge kao hlače. Bili su sašiveni od svile, ali dosta jednostavni, bez puno zlatnih niti. Žene su nosile naušnice, narukvice, ukrase za gležnjeve i nožne prste kao znak da su u braku, kao i thali ogrlicu koju bi im stavio muž na dan vjenčanja i koju ne bi skinule sve dok nije umro.“
Pomoć oko matematike u filmu dobili su od Kena Onoa, profesora matematike na Emoryju u Atlanti koji je proučavao Ramnujana. Pročitao je scenarij kako bi bio siguran da filmska ekipa koristi točnu terminologiju, pomagao je glumcima razumjeti osnove onoga o čemu pričaju, pazio koje knjige matematike se mogu staviti na set.
Ono se divi djelu Ramanujana: „U to vrijeme su se pitali kako Ramanujan dolazi do tih ideja, a isto se pitamo i danas. Postoje različiti odgovori, ali zapravo nismo sigurni. Znamo samo da su njegova otkrića važna i dan danas i to u poljima koja nisu ni postojala kad je on živio.
Suradnja Hardyja i Ramanujana je nevjerojatna. Između njih je postojala ne samo jezična, nego i kulturalna barijera, a, osim toga, surađivali su baš za vrijeme Prvog svjetskog rata. Što se tiče rada na matematici, jedna od najvećih prepreka s kojima su se susreli je bila to što je Ramanujan mislio da je dovoljno napisati svoja otkrića na papir, ali Hardy je, kao matematičar obrazovan na Zapadu, znao da je potrebno pripremiti svoje nalaze za publikaciju u knjigama i časopisima te opravdati i dokazati svoje tvrdnje. Ramanujan nije bio na to naviknut pa ga je Hardy morao naučiti da se, ako želi da njegov rad prihvati šira matematička zajednica, mora tome prilagoditi i početi pisati koherentne dokaze.
Ramanujan je pisao svoje ideje u bilježnicu, u nekakvu vrstu matematičkih dnevnika koji su preživjeli do danas i koje matematičari još uvijek istražuju. Objavio je više od 30 članaka koji su dostupni na Internetu i u sveučilišnim knjižnicama. Profesionalni matematičari su uređivali Ramanujanove bilježnice i objavljivali komentare o njegovim radovima, što nije uobičajeno. On je jedan od rijetkih matematičara čiji rad je toliko važan da su skenovi i reprodukcije njegovih radova široko dostupni na Internetu i u tisku.
Matematičari i fizičari danas izučavaju teoriju struna i koriste jezik Ramanujana i Hradyja kako bi istraživali crne rupe – a te teme se uopće nisu spominjale u njegovo vrijeme. Ramanujan je bio dar matematici, njegove formule su se pokazale kao putokaz u budućnost matematike. Bio je izvanredan matematičar i njegovo ime pripada velikanima matematike.“