| IZVORNO IME: Samba |
| REDATELJ: Olivier Nakacke, Eric Toledano | ŽANR: komedija, drama |
| ULOGE: Omar Sy, Charlotte Gainsbourg, Tahar Rahim |
| TRAJANJE FILMA: 120 min | PLAKAT FILMA |
| POČETAK PRIKAZIVANJA: 18.12.2014 |
SADRŽAJ FILMA: |
| Samba je Senegalac koji je kao ilegalni imigrant došao u Francusku prije 10 godina i od tada radi različite fizičke poslove. Alice je uspješna menadžerica koja je nedavno doživjela burn out i psihički pukla od stresa. Oboje se, svatko na svoj način, bore kako bi se izvukli iz svojih besperspektivnih života. Samba je spreman učiniti sve ne bi li dobio radnu dozvolu, dok se Alice pokušava vratiti rutini svakodnevnice. Jednoga dana sudbina ih spoji.
VIŠE Samba Senegalac Samba živi u Francuskoj već 10 godina i majstor je pronalaženja honorarnih poslova. Alice je visoko educirana stručnjakinja koju je posao iscrpio i blizu je tome da izgori. On je već nekoliko puta pokušao legalizirati svoj boravak, a ona se pokušava mentalno oporaviti radeći kao volonterka. Oboje traže izlaz iz svoje svakodnevnice, sve dok se jednog dana ne susretnu… Njihov put prema sreći prate humor i emocije. Možda je život maštovitiji nego što si to zamišljaju? RAZGOVOR S REDATELJIMA Kako ste došli na ideju snimiti film o nelegalnom imigrantu i osobi koja je izgorjela na poslu? Eric Toledano: Ideja se rađala postepeno, u etapama. Olivier i ja smo već davno imali u glavi slike radnika koje možete vidjeti kako puše ispred stražnjeg ulaza u restoranu – Afrikance, Azijate, Šri Lančane koji su si uzeli par minuta odmora. Prije nego što smo snimili „Intouchables“ napisali smo već negdje desetak stranica scenarija na tu temu. Upravo te slike su nas nadahnule: slike koje pričaju o različitim životima i sudbinama. Olivier Nakache: Avantura koju smo proživjeli snimajući taj film omogućila nam je da se približimo – a da ga ne doživimo, dapače, sasvim suprotno – tom fenomenu „izgaranja na poslu“, toj iznurenosti od previše posla i nedovoljno slobodnog vremena. Počeli smo pratiti taj fenomen i što se događa onima koji puknu pod pritiskom na poslu, kojima posao „pojede“ sve ostalo… Iz toga su se razvile dvije teme… Eric Toledano: Da, prirodno su se razvile: zapravo, to je jedna te ista tema: odnos prema poslu, onih na najnižim i na najvišim pozicijama. S jedne strane imamo Sambu, radnika na crno koji je napustio svoju zemlju i pokušava dobiti papire kako bi mogao dobiti posao koji su mu obećali; s druge strane imamo Alice koja ima odlično plaćen posao i sve što joj je potrebno za sreću, ali zbog previše posla je pod velikim pritiskom. Oboje smatraju kako je posao najvažniji na svijetu, ali kad se upoznaju otvore im se novi horizonti i krenu putem prema sreći, putem drugačijim od onog što im poslovni svijet i društvo nameću. Je li posao suštinski smisao života? Privukla nas je mogućnost otvoreno postaviti to pitanje. Također vas je nadahnula knjiga Delphine Coulin, „Samba pour la France“ (1)… Olivier Nakache: Iskoristili smo ju kao temelj naše priče. Posudili smo puno elemenata, a unijeli smo i nove, poput lika Alice koji ne postoji u romanu. U „Samba pour la France“ narator, autorica Delphine Coulin, nam priča Sambinu priču s kojom se upoznala dok je radila u udruzi koja pruža pomoć imigrantima. Htjeli smo još više razraditi taj lik: Eric i ja smo htjeli na velikom ekranu predstaviti pravi ljubavni par, nešto što dosad nikad nismo napravili. Opisujući Sambin silazak u pakao, dotakli ste se velikog društvenog problema… Eric Toledano: Zapravo, samo smo statističkim brojkama dali lice. Naša uloga nije bila politički obraditi tu temu, već samo prenijeti poruku. Filmovi omogućavaju gledateljima upoznati se sa životom raznih osoba, sa svijetom s kojim se inače nikad ne bi susreli, osim u medijima ili javnim raspravama. Na taj način možemo promijeniti svoj način razmišljanja. Olivier Nakache: Ova priča nam je omogućila da pokažemo svijet kojim se francuski filmovi dosad nisu puno bavili: svijet građevinskih radnika, smetlara, radnika u kuhinjama, slike kolodvora u 5 sati ujutro i radnika koji idu na posao… Htjeli smo snimiti te nevidljive radnike u njihovom okruženju. „Samba“ je nalik dokumentarcu... Eric Toledano: Da, puno smo istraživali i posjetili mnoge udruge, pogledali mnoge dokumentarce i pročitali puno knjiga. Svaki lik u filmu odgovara nekome koga smo upoznali ili je mješavina karakteristika više osoba. Scena u kojoj je Samba oslobođen iz pritvora i u kojoj ga, usput, zamole da napusti teritorij Francuske u roku od 72 sata je posebno smiješna… Eric Toledano : I totalno realistična scena koja predstavlja licemjerje sustava kojemu unatoč svemu treba ta radna snaga: nelegalan radnik kojemu je trebalo dvije godine kako bi uopće stigao u Francuskoj neće, naravno, kupiti kartu u jednom smjeru i napustiti samo tako zemlju! Ali, mi smo izabrali predstaviti tu scenu na humorističan način. To je lakši i manje didaktičan način komuniciranja s gledateljima. Bez obzira na situaciju, nikad ne treba u potpunosti izbaciti iz nje humor. Ne oklijevamo ga pokušati unijeti ni u vrlo dramatične scene: naše je najučinkovitije oružje. Još jednom ću ponoviti, naš cilj nije didaktički prenositi nekakvu poruku. Postoje li uistinu osobe koje su izgorjele na poslu i koje se dolaze oporaviti, kao što je to napravio lik Charlotte Gainsbourg, radom u volonterskim udrugama? Eric Toledano : Mislim da to, u svakom slučaju, nije nemoguće. Na početku stoljeća doktor je izmislio na engleskom izraz „burn-out“ nakon što je i sam tome postao žrtva, a od iznurenosti se oporavio dok je u Africi liječio osobe koje su patile od gube. Na taj način se polako uspio ponovno prilagoditi vanjskom svijetu i pronaći smisao u svom životu. Upravo to je Charlotte Gainsbourg briljantno prenijela na ekran: kako se njezin lik pokušava ponovno povezati sa svojim emocijama, pronaći u sebi empatiju, suosjećanje s drugima, sa svijetom… Olivier Nakache: Kad smo saznali da se osobe koje pate od te bolesti liječe tako što se druže s konjima ili ponijima i da ih se potiče na fizički dodir, shvatili smo sljedeće: u tome se također može naći humoristični element. Samba neprestano mora mijenjati svoj identitet i izgled do te mjere da više ne zna tko je zapravo… Olivier Nakache: Koristi razne strategije kako bi smanjio opasnost od toga da ga zaustavi policija: izbjegava kolodvore, stapa se u gomili oblačeći se kao poslovni čovjek i stalno nosi ispod ruke kožnatu aktovku – nije uopće važno što je prazna. Prerušava se, mijenja svoje ime i svoj izgled i na taj način polako briše vlastiti identitet. Kako možeš znati tko si ako se stalno skrivaš? Eric Toledano : Njegov put je nalik glumčevom, nalik životu u kazalištu: odvjetnik stavlja odijelo kako bi obranio svog klijenta, a Samba nosi aktovku kako bi sličio svom ujaku od kojeg u jednom trenutku posuđuje identitet. Ne radi se o farsi, ni o komediji. Radi se o stvarnosti i o odgovornosti filmova da je prikažu. Ton filma se neprestano mijenja: naizmjence je atmosfera topla i hladna. Eric Toledano : Da, nalik stvarnom životu… To je ono što volimo vidjeti u filmu i što pokušavamo uvijek oponašati. U našim filmovima pokušavamo pronaći tu sredinu između smijeha i emocija, između intenzivne sreće i tužnih avantura, između komedije i drame. Ta mješavina žanrova je zapravo način na koji iznenađujemo publiku, što je važno za nas i kao gledatelje i još više kao redatelje. U vašim prethodnim dugometražnim filmovima vidi se utjecaj talijanskih komedija iz 1960-tih i 1970-tih… Eric Toledano: To se posebice odnosi na „Sambu“. Umjetnici kao što su Ettore Scola, Dino Risi i Mario Monicelli imali su taj poseban talent – obrađivali su teme emotivno, s empatijom i puno humora, što su sve na ekran prenosili veliki glumci. Imamo dojam kao da se kasnije to promijenilo, da komedija više nije toliko cijenjena i da je prava kinematografija ozbiljna, kao da su to postale dvije različite stvari. Mi smo se inspirirali tim talijanskim i engleskim komedijama o društvenim pitanjima. Kao i oni, hranimo se stvarnošću i zatim je mijenjamo. U „Intouchables“ ste bogatom poslovnom čovjeku u kolicima suprotstavili došljaka iz predgrađa, u „Sambi“ emigranta bez papira suočavate s mladom poslovnom ženom koja je psihički osjetljiva. Otkud ova želja pomiriti i uskladiti te ekstremne suprotnosti? Eric Toledano : Možda ne baš pomiriti, ali sigurno ih suočiti jedan s drugim i promatrati što će se u takvoj situaciji dogoditi! Možda ćemo jednom otići na psihoanalizu kako bi shvatili razloge takvoj želji… Je li to zato jer nam se društvo čini sve više podvojeno, puno napetosti? Osim toga, ti neočekivani susreti su bogati izvor humora i osjećaja. Ne moramo prepustiti monopol diskursima koji su puni mržnje. Također, kad smo posljednji put na ekranima prenijeli takvu poruku pomirbe, primijetili smo koliko je ljudima potrebna i koliko se ljudi u njoj nalaze. Čini se da uživate i u spajanju različitih generacija, pogotovo u scenama s volonterima. Olivier Nakache: Osobe koje su tamo rade to potpuno nesebično, ne pretvaraju se. Tamo možete naći mlade studente, kao i umirovljenike – puno ih je u filmu koji nam služe kao pokretači humorističnih scena, ali možete naći i puno zaposlenih osoba koje koriste svoj godišnji odmor kako bi pomogli i osjećali se korisnima. Dobro poznajemo takve udruge i osobe koje tu rade: tamo se uvijek dobro osjećamo. Eric Toledano: To je sredina koja nam nešto znači, pa je zato i opisujemo: kao u toj sceni gdje svatko, sve generacije zajedno, zaželi želju i pleše uz pjesmu Boba Marleyja. Postoji zasigurno veza između duha te sredine i našeg načina snimanja filmova. Mi tijekom snimanja isto sve radimo zajedno i uvijek je nekih 70 osoba za stolom. U potpunosti prihvaćamo i shvaćamo želju i potrebu za zajedništvom. Osobe bez papira u vašem filmu uopće nisu anđeli: Samba je izdao svoj prijatelja Jonasa kojeg je upoznao u pritvoru tako što je spavao s njegovom zaručnicom… Olivier Nakache: Zašto bi uopće trebali biti anđeli? Kao što ih ne smijemo predstavljati jedino kao nekakvu opasnost, ne smijemo ih ni idealizirati. To su priče iz stvarnog života: Samba je najprije osoba sa svojim slabostima, manama i iskušenjima. Ako ga učinite svecem svodite ga na jednodimenzionalnog imigranta koji radi kako bi svojoj obitelji slao novac. Ne, on ima svoj život i svoje razloge. Kontekst njegovog susreta s Jonasom je lud, taj susret je opisan i u knjizi Delphine Coulin, i to je jedna od mnogih kvaliteta njezinog načina pisanja, njezinog realizma – u jednom trenutku život će ti sve vratiti: Samba je loše postupio i to će ga puno koštati. Dvostruki kraj je vrlo iznenađujući… Eric Toledano : Do samog kraja smo htjeli zadržati taj karakterističan spoj komedije i drame. Nismo mogli jednoznačno završiti film, inače ne bi bio u našem stilu. Snimili smo, dakle, jedan dramatičan kraj i jedan kraj koji je ipak pun nade. Omar Sy je nevjerojatan u ulozi Sambe… Olivier Nakache: Ponovno se pokazao kao veliki glumac. Ako se rodite u Trappesu, nije lako odglumiti nelegalnog imigranta. Impresionirao je i mene i Erica: dobio je na težini, radio na svom naglasku i u potpunosti se uživio u ulogu. Jeste li od samog početka znali da će sudjelovati u ovoj avanturi s vama ili ste se bojali da će vam se prigovarati zato jer ste ponovno izabrali istog glumca iz hita „Intouchables“? Olivier Nakache: Uvijek ćemo željeti raditi s Omarom, ne samo zato što smo prijatelji. Eric Toledano: Osim što je dobio nagradu César, Omar je javno izjavio, gledajući nas u oči, kako se nada da ćemo nastaviti sa suradnjom. Nekoliko puta dana kasnije sreli smo se u kafiću i rekli smo mu: „Ako želiš glumiti u našem novom filmu, mi smo za.“ Kasnije nam je bilo važnije naći s kojom glumicom ga spojiti. Njegov lik Sambe je drugačiji od Drissa, puno je osjetljiviji, sramežljiviji. Trebalo ga je okružiti nježnošću i profinjenošću: a tko drugi utjelovljuje bolje te dvije kvalitete od Charlotte? Ona se zapravo također sama ponudila? Olivier Nakache: Stvarno smo htjeli s njom surađivati. Eric i ja smo zamišljali kako ćemo provoditi audicije i prije nego što smo počeli pisati scenarij: „Ako pišemo o ovoj temi, kako biste reagirali?“. Prije ovog filma još nismo vidjeli Tahara Rahim u humorističnoj ulozi… Što vas je nagnalo da ga izaberete za ulogu Wilsona, Alžirca koji se pretvara da je iz Brazila? Eric Toledano: Znali smo da je u stvarnom životu drugačiji od mračnih likova koje je dosad glumio u filmovima. Tahar je vrlo otvorena i zabavna osoba koja je stalno u pokretu, obožava plesati. Može odglumiti bilo kakvu ulogu, poput svih velikih glumaca. Kao i uvijek, vrlo vam je važno izabrati prave glumce za sporedne uloge. Olivier Nakache : Obožavamo raditi potpuno nove i originalne kino obitelji. Čak i ovaj film koji ima dva glavna lika smo tretirali kao film ansambla. Imali smo sreću što smo mogli spojiti glumce kao što su Izia Higelin, Omar, Charlotte i Tahar. Izia ima u sebi tu odliku mlade osobe koja po prvi put u životu svjedoči nasilju u svijetu i želi samo jedno: promijeniti ga. Njezin lik nam omogućuje ponovno u sebi oživjeti taj ideal, jer smo se, nažalost, pomirili s takvim stvarima i s vremenom navikli na nepravdu, na nejednakost u našem društvu. Također smo imali sreću što je Hélene Vincent prihvatila ulogu volonterke. Njezina priroda, talent i sloboda duha utječu na film od samog početka. Eric Toledano : Susreli smo se s puno glumaca za ulogu Sambinog ujaka. Na kraju se iz gomile izdvojio upravo Youngar Fall, amaterski glumac. Trideset godina je radio u kuhinji puba Renault i restoranima na Champs Elysées, i upravo je otišao u mirovinu. Doživjeli smo to kao prst sudbine. U svoj rad unio je nevjerojatan intenzitet. Pomogao je unijeti autentičnost u film. Delphine Coulin, autorica knjige, i njezin sestra, Muriel Coulin, zajedno su radile s vama na scenariju. To je prvi put da ste s nekim surađivali na pisanju scenarija za vaš film… Olivier Nakache: One nisu dio našeg svijeta i imaju vlastiti način rada. Naš susret je bilo vrlo zanimljiv. Eric Toledano: Olivier i ja smo do ovog filma uvijek projicirali naše neuroze i način pisanja na muške likove. Delphine i Muriel su unijeli ženski duh u film, zahvaljujući čemu nam je bilo lakše napisati Charlottein lik. Nakon što ste na „Intouchables“ surađivali s Mathieuom Vadepiedom, ovaj put ste radili s Stéphaneom Fontaineom koji je dosad radio na mnogim projektima Arnauda Desplechina… Eric Toledano: S „Intouchables“ smo dobili na iskustvu glede potreba scenografije i vizualnog identiteta filma. Kako bi ostali autentični, ali i zadržali određenu lakoću tona potreban nam je bio pravi virtuoz, a Stéphane Fontaine je upravo to. Olivier i ja uvijek smo pratili razne direktore fotografije i trudili se nagovoriti one kojima se divimo da surađuju s nama. To je vrlo promišljeni izbor i vode nas uvijek ljubav prema filmu i želja da snimimo estetski lijepi film. Nakon velikog uspjeha „Intouchables“ kojeg je vidjelo 51 milijun gledatelja (i koji se prikazivao u cijelom svijetu) jeste li u bilo kojem trenu tijekom snimanja filma osjećali strah? Eric Toledano: Tek započinjemo svoju karijeru, osim toga, nismo sportaši, ne želimo obarati rekorde, već samo raditi na svojoj umjetnosti. Znali smo da ne možemo izbjeći usporedbe s „Intouchables“, ali i da ne smijemo zauvijek ostati „zarobljenici“ tog filma. Uvijek treba spontano i s željom napredovati. Ono što smo htjeli je iznova iznenaditi publiku. „Intouchables“ je nakon prikazivanja izazvao puno diskusija. Neke od udruga invalidnih i hendikepiranih osoba su ga u potpunosti prisvojile. Mislite li isto postići s filmom „Samba“? Eric Toledano: To nije naš cilj, ali ako se dogodi, nećemo biti nesretni. Ako „Samba“, osim što zabavi gledatelje, potakne osobe da se upoznaju bolje s neznancima s kojima se susreću u metrou ili na ulici, bit ćemo jako sretni. Bez obzira na to kako će film biti dočekan, naša želja je da „Samba“ nikog ne ostavi ravnodušnim. (1) « Samba pour la France », izdanje Seuil |
Slažem se
