Novine

 

Steven Spielberg redatelj je, a Meryl Streep i Tom Hanks imaju glavne uloge u Novinama, napetoj drami o neočekivanom partnerstvu Katharine Graham (Streep), prvog ženskog izdavača novina The Washington Post, te predanog urednika Bena Bradleeja (Hanks), dok se žure dostići The New York Times u otkrivanju masovnog prikrivanja vladinih tajni koje je trajalo tri desetljeća, tijekom mandata četiriju američkih predsjednika. Njih dvoje moraju savladati svoje razlike dok riskiraju svoje karijere – i vlastitu slobodu – kako bi razotkrili davno pokopane tajne.
Novine su prvi put da Meryl Streep, Tom Hanks i Steven Spielberg zajedno rade na jednom na projektu. Osim što je režirao film, Spielberg ga je također producirao s Amy Pascal i Kristie Macoko Krieger. Scenarij su napisali Liz Hannah i Josh Singer, a u glumačkoj postavi su i Alison Brie, Carrie Coon, David Cross, Bruce Greenwood, Tracy Letts, Bob Odenkirk, Sarah Paulson, Jesse Plemons, Matthew Rhys, Michael Stuhlbarg, Bradley Whitford i Zach Woods.s

 
Uvod
 
Tijekom američke povijesti bilo je katalitičkih trenutaka kad su obični građani morali odlučiti hoće li staviti sve na crtu – svoje karijere, reputacije, status, čak i slobodu – kako bi učinili ono što je pravilno i potrebno te tako zaštitili američki Ustav i obranili slobodu. U filmu Novine Steven Spielberg istražuje upravo takav trenutak. Zahvaljujući tome, dobili smo napetu dramu koja se temelji na istinitim događajima kad su The Washington Post i The New York Times postali pragmatični saveznici nakon velikog otkrića The Timesa o postojanju takozvanih „Pentagonskih papira“.
Makar ih je The New York Times pretekao u otkrivanju istine, The Washington Post preuzeo je priču zbog koje se Bijela kuća obrušila svom svojom moći i s pravnim prijetnjama na The Times, iz potrebe da šokirana nacija bude upoznata s time što njezina vlada skriva. Sudbina milijuna, uključujući i tisuće američkih vojnika koji su se borili u ratu, za koji njihova vlada nije vjerovala da u njemu može pobijediti, visjela je u zraku. Tijekom nekoliko dana te krize, neiskusna izdavačica The Posta, Katharine Graham, koja je ujedno i probijala put drugim ženama u novinarstvu, morala je odlučiti je li joj važnija njezina savjest od novina koje je naslijedila, istovremeno dobivajući na samopouzdanju i uvjerenju da ima ono što je potrebno kako bi upravljala novinama; a urednik Ben Bradlee također je morao povesti svoj tim u borbu, znajući da bi mogli biti optuženi za izdaju zato jer rade svoj posao. Ali Katharine i Ben time postaju ujedinjeni u borbi za nešto što je važnije od njih samih – u bitci za svoje kolege i Ustav – što naglašava potrebu za slobodnim medijima koji će nadgledati rad demokratski izabranih vođa.
Spielberg je za Novine okupio izvanredne i talentirane glumce. Samo središte priče su ipak nastupi Streepa i Hanksa kao Graham i Bradlee – Streep je netestirani vođa koji tek uči kako se nositi s time da je žena u svijetu koji se tek mijenja, a kojim su dotad dominirali muškarsi, dok je Hanks odlučni novinar koji od urednika kojeg samo zanima što će sljedeće objaviti postaje borac za same principe istine – koji otkriju da znaju kako motivirati jedan drugoga da budu bolji i daju sve od sebe. Spielberg je također okupio talentirani tim iza kamere – direktora fotografije Janusza Kaminskog, montažera Michaela Kahna, dizajnera produkcije Ricka Cartera i skladatelja Johna Williamsa te legendarnu kostimografkinju Ann Roth.
S ovim filmom Spielberg se prvi put okrenuo Americi u 1970-tima, vremenu kad je tek postajao jedno od najpoznatijih imena američke filmske industrije. To je neumoljivo napeta priča o hrabrosti i povezanosti koja se može razviti između dvije osobe, ali i o svijetu novinarstva kad je njihovo istraživanje bilo ključno za Ameriku i cijeli svijet, te o industriji koja je na rubu promjene s rastućom moći žena i dolaskom korporacija. Najviše od svega, to je priča koja pruža fascinantni kontekst bezvremenskom pitanju: u kojem trenutku jednostavno moramo prozboriti kako bismo otkrili veliku opasnost za našu naciju, makar znamo da su ulozi nepojmljivo visoki?
 
 

 
Priča Pentagonskih dokumenata zapravo sadrži nekoliko priča – o tome kako su četiri predsjednika lagali naciji o okolnostima rata koji se vodio više od 20 godina, o tome zašto je bivši američki marinac i vojni savjetnik Daniel Ellsberg odlučio to otkriti javnosti, o tome kako je The New York Times odlučio iznijeti to spektakularno i osjetljivo otkriće, a zatim i o brzom djelovanju vlade koja je odmah krenula s tužbama kako bi ih sve ušutkala, o implikacijama za medije, Prvi amandman i demokraciju. Ali napeti scenarij koji je napisala Liz Hannah obradio ih je sve na novi i svježi način, usmjerivši se na ljudsku stranu priče i karizmatične ličnosti odgovorne za odluku The Washington Posta da se uključi u bitku oko objavljivanja istine.
Liz Hannah dugo je fascinirao život legendarne izdavačice The Washington Posta, Katharine (Kay) Graham, koja se početkom 1970-tih borila protiv struje i postala prva žena koja će upravljati velikom nacionalnom novinskom organizacijom. Intrigiralo ju je kako se Graham razvila iz osobe koja je samo naslijedila novine od svojeg oca u istinskog vođu među novinarima. Pogotovo ju je nadahnulo kad je saznala kako je Graham odlučila riskirati i svoju karijeru i novine – kad su oboje bili u najranjivijem položaju – te nastaviti objavljivati Pentagonske dokumente nakon što je sud naredio The New York Timesu da s time prestane. To je bila priča koju je tražila. Odlučujući trenutak u Grahamovom životu i životu nacije te priča s kompleksnim likovima i toliko neočekivanih događaja i prevrata, kao da se radi o špijunskom trileru.
„Pročitala sam Grahamine memoare i poželjela sam podijeliti njezinu priču s drugima. Ali pokušavala sam otkriti na koji način jer nisam htjela napisati biografski film,“ objasnila je scenaristica. „Postalo mi je jasno kako tek kad sam pročitala memoare Bena Bradleeja o toj ključnoj odluci da objave Pentagonske dokumente. Odlučila sam ispričati njihovu priču kao sazrijevanje Graham kao novinarke dok je odlučivala o budućnosti svojih novina.“
Ulozi s kojima su se suočili Graham i Bradlee bili su ogromni. Morali su se nositi s time da se mladići još uvijek šalju u borbu u Vijetnam gdje su žrtve sve više rasle, sa strahom da će ih optužiti za veleizdaju, s naslijeđem The Washington Posta i pitanjem hoće li te novine uopće moći dalje izlaziti ako sve to objave, sa zabrinutošću da stavljaju u opasnost svoje zaposlenike i obitelji te da izdaju svoje prijatelje. Upravo su događaji koji su vodili prema toj rizičnoj odluci – i hrabrost koju je nadahnula u The Postu i američkom novinarstvu – postali ključni za scenarij koji je napisala Hannah.
Njezin scenarij uskoro je privukao pažnju mnogih. Amy Pascal ga je pročitala i preporučila Spielbergu kojeg je projekt odmah privukao. Ubrzo su okupili filmsku ekipu, a Spielberg je uspio dobiti glumce koje je htio za Graham i Bradleeja – Streep i Hanks. Srećom, dapače, čudom, bili su slobodni, oduševio ih je projekt, i spremni što prije za snimanje. Spielberg je zatim u projekt uključio i Josha Singera (Spotlight), poznatog po njegovom umijeću živopisnog pisanja o životima novinara, kako bi proširio scenarij koji je napisala Liz Hannah. Josh Singer je izjavio: „Liz je napisala scenarij o dvije osobe koje su na intimnom putovanju, nevjerojatno dobar scenarij. Ono što smo mi željeli jest bilo dodati više same povijesti, pokazati kako su izvanredni bili ti dani, uvući publiku dublje u taj svijet. Pomaknuli smo se dalje od Kay i Bena kako bi istražili što se točno događalo s Nixonovim snimkama i The New York Times, što samo pomaže stvoriti više konteksta za Kayin značajan trenutak odluke.“
Singer je ovu priču također doživio kao priliku prikazati drugu stranu novinarstva – hrabrost ne samo tražiti priče koje privlače pažnju javnosti nego i odvažnost objaviti ono što moćnici ne žele da izađe na vidjelo te smionost tražiti od vlasti da odgovaraju svojim građanima. Novine nisu film o tome kako se objavljuje neka velika vijest, jer to je napravio The New York Times, nego o tome kako je The Washington Post podržao The Times i odlučio nastaviti objavljivati istinu, makar su zbog toga mogli nastradati. Nadalje, Singer je zadržao odnos između Graham i Bradleeja kao ključni dio scenarija: „Razvoj njihovog odnosa je središte priče. Nalik su mladom bračnom paru, na neki način. Sad se suočavaju sa svojim prvim velikim ispitom i guraju se međusobno do te točke kad već pomislite da će se slomiti – i predivno je gledati kako će iz cijele situacije izaći puno snažniji.“
Producentica Kristie Macosko Krieger izjavila je kako je Graham ostala uzor mnogim ženama i danas, u 2017. godini: “U današnje vrijeme ženama je još uvijek vrlo teško probiti se u svijetu kojim dominiraju muškarci. Poboljšavamo se iz dana u dan, ali još uvijek ima puno prostora za rast. Graham je pokrenula stvari kao pionirka u svojem poslu, tako da danas sve možemo bez ustezanja izraziti svoje mišljenje.“

 
Dok napetost u filmu raste oko borbe da se objave Pentagonski dokumenti, također smo svjedoci razvoja jednog partnerstva te tome kako je snaga ljudi koji rade zajedno puno veća od individualnih talenata. U središtu priče su dvoje vrlo različitih ljudi koji će svejedno utjecati jedan na drugog i na kraju se potaknuti da postignu svoj najveći uspjeh: Katharine Graham i Ben Bradlee. Taj legendarni savez dao je redatelju i producentima priliku da spoje Streep i Hanksa, dvoje od najtalentiranijih američkih glumaca današnjice.
Graham će postati jedna od najutjecajnijih žena u Americi koja će neočekivano razbiti stakleni strop kad postane vlasnica medijskog carstva, a zatim i osoba koja se bori za nezavisno i hrabro novinarstvo. Ali u vrijeme kad je došlo do otkrića Pentagonskih dokumenata još uvijek je tražila svoj put, još uvijek se učila kako se zauzeti za sebe i raditi kao žena okružena muškarcima.
The Washington Post novine bile su u Grahamovoj obitelji još od 1933., kad ih je kupio njezin otac, financijaš Eugene Meyer. Meyera je 1946. naslijedio Grahamov muž Phil koji se usmjerio na istraživačko novinarstvo i tako uspio pretvoriti The Posta iz lokalnih u utjecajne nacionalne novine. Kad je Phil Graham 1963. godine počinio samoubojstvo nakon duge borbe s teškom depresijom, ostavio je novine Katharine, tad četrdesetšestogodišnjoj majci sa četvero djece. Makar su je prijatelji i stručnjaci molili da ostavi upravljanje novinama nekom s više iskustva, Graham se odlučila preuzeti taj izazov, rekavši da to čini za svoju djecu i obiteljsko naslijeđe.
Ulaskom u taj „novi i nepoznati“ svijet probit će mnoge barijere. To je još uvijek bilo vrijeme kad novinarke nisu smjele ulaziti u otmjene vašingtonske klubove gdje su novinari imali pristup moćnicima. Ali nitko nije mogao zabraniti ulaz Graham kao vlasnici The Washington Posta. Unatoč tome, morala se boriti sama sa sobom kako bi se uspjela nositi sa svim izazovima. Odgojena je bila u vrlo konzervativno vrijeme kad su žene bile podređene i priznala je kasnije kako je moralo puno raditi na tome da si vrati samopouzdanje, napisavši kako je patila od „pretjerane želje da ugodi i udovolji, što je sindrom koji je bio toliko ukorijenjen kod žena moje generacije da je utjecao na moje ponašanje godinama.“
Još uvijek nije bila sigurna u svoje sposobnosti kad se našla usred dileme glede Pentagonskih papira. Međutim, Graham je, usred svojeg osobnog razvoja, bila primorana pokazati svoju hrabrost i odlučnost – te kristalno jasno pokazati da je spremna bezrezervno podržati svoje zaposlenike i temelje slobodnog govora. Kasnije je postala još više poznata po tome što je poticala svoje novinare da otkriju istinu o nezakonitim radnjama Bijele kuće tijekom skandala Watergate. Ali njezina odluka da objavi Pentagonske dokumente bila je presudna i utrla je put te cementirala The Postovu reputaciju kao cijenjenu novinarsku instituciju čiji moto je otad „Demokracija umire u mraku.“
Dok svi znaju što se događalo oko novina s profesionalne strane, Streep je zanimala intimna priča o Graham i njezinom usponu. Počela je svoje istraživanje s Grahaminim nagrađenim Pulitzerom memoarima. „Predivno su napisani i jedna od najzanimljivijih autobiografija koje sam pročitala,“ rekla je. „Iz njih sam uspjela shvatiti ono o čemu su njezina djeca i prijatelji govorili – da nije oduvijek bila samouvjerena Katharine Graham koju je šira javnost upoznala kao prvu ženu koja je upravljala poduzećem s Fortune 500 ljestvice. Prije toga je bila netko tko uopće nije bio siguran u svoje sposobnosti, tko je bio ograničen vremenom u kojem je odrasla, kad se od žena očekivalo samo da odgajaju djecu, održavaju kućanstvo i eventualno se bave humanitarnim radom. Danas je zapravo teško zamisliti koliko je to vrijeme bilo drugačije, ako niste to sami proživjeli. A ja jesam. Započela sam karijeru upravo u vrijeme kad se sve počelo mijenjati, kad su žene počele dobivati prilike kojima dotad nisu imale pristup i sigurno je da sam profitirala zbog toga kao i zbog i žena koje su došle prije mene. Ali ona je bila jedna od prvih žena koje su počele probijati taj zid, tako da se nije osjećala ugodno kad je morala preuzeti uzde u svoje ruke.“
Nastavila je: „Zauzela je stav kad je to bilo vrlo teško napraviti, kad ne samo da su u njezine sposobnosti sumnjali njezini neprijatelji nego i njezini prijatelji. Mislim da je to bilo pogotovo teško napraviti, da se osjećala vrlo usamljeno kad je u sve to krenula. Svi u ovoj priči prolaze kroz slično. Svaka osoba je preuzela veliki rizik. Mislim da je to suština ove priče: kako prosječne osobe mogu zaista utjecati na svijet i promijeniti tijek povijesti. Velike stvari mogu proizaći iz jedne male osobe.“
Streep je također zaintrigirala dubina Grahamine povezanosti s Bradleejem, koji je postao njezin pouzdanik na kojeg se mogla osloniti kad se činilo da će se sve raspasti.  „Sviđa mi se to što je njihovo prijateljstvo bilo platonsko – to rijetko kad vidite u filmu. Rijetko smo svjedoci iskrenom prijateljstvu između muškarca i žene,“ primijetila je. „Mislim da je Katharine obožavala Bena. Bez imalo romantičnih primjesi. Mislim kako je stvarno smatrala da je dio nje.“
Dok se Graham još tražila kao osoba i preispitivala svoje granice 1971. godine, Bradlee je imao već reputaciju: kao predani novinar koji je bio uporan, oštrouman i vrlo samostalan. Graham je sama zaposlila Bradleeja 1965. kao zamjenika glavnog urednika, ali on je uskoro napredovao i razvio reputaciju kao osoba koja zapošljava samo najtalentiranije novinare i potiče ih da ispune svoj potencijal.
Lally Graham Weymouth je rekla o Bradleeju: „Sjećam se da je bio vrlo šarmantan, ali i drzak i samouvjeren. Mislio je kako je uvijek u pravu, ali novinari su ga obožavali, što je, čini mi se, ključno za glavnog urednika. A privlačio je najveće talente upravo iz tog razloga. Moj prvi dojam o njemu sveo se upravo na to: koliko mu se dive i koliko ga vole novinari.“
S vremenom je Bradleejev i Grahamov neobični odnos – njegova osorna upornost i njezin suzdržljiv šarm – postao novinarska legenda, kao i ono što su napravili s Pentagonskim dokumentima i aferom Watergate. Oboje su imali isti cilj, otkrio je Don Graham: „Oboje su htjeli iz The Posta napraviti najbolje moguće novine.“
Za Toma Hanksa, koji je također pisac, istraživanje kompleksnosti Bradleejevog svijeta postalo je jedan od izazova u kojima je najviše uživao. Udubio se u istraživanje i kontaktirao osobe koje su ga osobno poznavale što je više mogao. Rekao je: „Ben je očito imao odlične novinarske instinkte, ali također je odlično znao kako motivirati druge, znao je kako ne samo privoljeti svoje zaposlenike nego i kako ih gurati da napreduju i razvijaju svoje talente. Volio je svoj posao, ali više od svega je volio i posljedice svojeg posla: pronaći istinu, točno je prenijeti i zatim pustiti ljude da odluče sami za sebe. Također je bio nevjerojatno natjecateljski nastrojen i mogu zamisliti koliko je bio isfrustriran zbog toga što je The New York Times prvi objavio priču o Pentagonskim papirima. Nije želio biti urednik nekih drugorazrednih novina.“
Kao i Streep, Hanks je također želio temeljiti taj muško-ženski odnos između Bradleeja i Graham na poštovanju, a ne romansi. „Tijekom tih događaja, Ben je razvio veliku privrženost prema Kay, kao i poštovanje zbog toga što je sve riskirala,“ objasnio je Hanks. „Za nju je to bio trenutak kad je morala zaslužiti svoju poziciju, kad je sve bilo na njezinim leđima. Ona je bila šef i ona je bila ta koja je morala donijeti odluku. Upravo tad je postala legendarna Kay Graham. Unatoč svim sumnjama, nesigurnosti i opasnosti s kojim se suočila, kad je Kay rekla da objave priču, mislim da je Ben ne samo odahnuo nego i da joj se počeo neizmjerno diviti.“
Suradnja sa Streep u trenucima koji su odredili dva epska života bila je pogotovo intenzivna. Hanks je rekao: „Postoje trenuci između Bena i Kay koje smatram jednim od najtežima kojem sam ikad morao odglumiti. Ono što je izvanredno kod Meryl je to da nema niti jednog trenutka kad ne reagira na tebe. Odaziva se na sve što joj daješ. Ali ništa od tog nije unaprijed definirano, ne pokušava te navesti na neki posebni trenutak. Pokušava naći taj trenutak s tobom. A to je najveći užitak – glumiti s takvom osobom.“